U poslednje vreme, na domaćoj religijskoj sceni dolazi do značajnog promena, s pojavom teologa oslobođenja koji se vraćaju iz inostranstva sa sve liberalnijim stavovima. Ovi teolozi, koji su svoje obrazovanje stekli na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu, smatraju svojom misijom da se bore za prava potlačenih i obespravljenih grupa u društvu, uključujući one koji se suočavaju s izazovima kako unutar države, tako i unutar same Crkve.
Njihova zalaženja i ideje predstavljaju vrstu pobune protiv tradicionalnih normi koje su dugo vremena oblikovale pravoslavnu zajednicu. Zastupaju liberalne koncepte, među kojima su i ideje o mogućnosti rukopolaganja žena, što je do sada bilo tabu u mnogim pravoslavnim krugovima. Pored toga, otvoreni su za molitvu s nepravoslavnima, dodatno izazivajući konvencionalne granice koje su se do sad smatrale nepromenljivima.
Ova nova generacija teologa kritična je prema postojećim strukturama unutar Crkve. Oni dovode u pitanje čvrste kanone koji su se do sad smatrali osnovom pravoslavnog identiteta, ukazujući na odsustvo socijalne osetljivosti unutar Crkve. U njihovim očima, pravoslavno učenje ne sme ostati kruto i nepristupačno, već se mora razvijati kako bi odgovaralo potrebama savremenog društva.
Njihovo delovanje, međutim, izaziva zabrinutost među konzervativcima i tradicionalistima unutar Crkve. Postoji strah od pojave lažnih učitelja koji bi mogli naškoditi pravoslavnom učenju i identitetu. Mnogi smatraju da se liberalizacija teoloških pogleda može pretvoriti u opasnu eroziju vrednosti koje su do sad definisale pravoslavlje. Ovi kritičari veruju da će otvorenost prema različitim idejama, ukoliko se ne upravlja pažljivo, dovesti do konfuzije i nesigurnosti među vernicima.
U tom smislu, teolozi oslobođenja preuzimaju riskantnu ulogu. Njihovo zalaganje za promene može dovesti do šestine ili, naprotiv, do otpora i podela unutar Crkve. Njihova ideja o socijalnoj pravdi i ljudskim pravima stavljena je u središte njihovih aktivnosti, ali su mnogi zabrinuti da će taj fokus skrenuti pažnju sa duhovnih vrednosti koje su temelj pravoslavlja.
Zauzimajući se za složen pristup, ovi teolozi teže spajanju modernog društvenog angažmana s dubokim religioznim uverenjima. Njihovo delovanje može se posmatrati kao pokušaj da se pravoslavna zajednica sačuva u vremenu brzih promena, ukoliko se pruži otpor prema zatvorenim i rigidnim oblicima religijske prakse. Ipak, pitanje ostaje: kako balansirati između očuvanja tradicionalnog nasleđa i odgovora na izazove savremenog sveta.
Na kraju, debata o ovim pitanjima pokazuje da su teolozi oslobođenja samo deo šire diskusije o tome kako pravoslavlje može i treba da evoluira. U svetu koji se brzo menja, važno je kako će se Crkva pozicionirati kako bi zadržala svoj značaj i relevantnost za nove generacije vernika. Neizbežno, koraci koje preduzimaju ovi teolozi mogu ostaviti dubok trag na budućnost pravoslavlja.
