Nedaleko od Jerusalima, arheolozi su tokom nedavnih iskopavanja u arheološkom nalazištu Kirbat el-Masani otkrili neobično telo iz petog veka nove ere, umotano u teške metalne lance. Ova vizantijska grobnica otkrila je ne samo to, već i zanimljive aspekte asketskog samokaznjavanja, što dovodi do zaključka da je osoba koja je sahranjena na ovaj način bila žena.
Iskopavanja su obuhvatala niz kripti koje su sadržale kosture mnogih muškaraca, žena i dece. Međutim, jedan od grobova je sadržao kosti osobe koja je bila vezana lancima. Preliminarno, izraelska uprava za arheologiju, koja nadgleda iskopavanja, smatrala je da je ta osoba muškarac. Ipak, nova istraživanja objavljena u aprilu u časopisu Journal of Archaeological Science: Reports su dovele do iznenađujućeg preokreta – istraživači su saznali da je osoba u pitanju vrlo verovatno bila žena.
Elizabeta Boreato, arheolog sa Vajzmanovog instituta u Izraelu, istakla je kako je upotreba lanaca među muškim asketama dobro dokumentovana, ali da su dokazi o ženama koje su koristile lance istim povodom veoma retki. Ovo otkriće otvara nova pitanja o ulogama žena u asketskim praksama u kasnom rimskom i vizantijskom periodu.
Na osnovu analize, utvrđeno je da je osoba u trenutku smrti imala između 30 i 60 godina. Zbog lošeg očuvanja kostiju, istraživači su se okrenuli analizi peptida – molekula aminokiselina – u zubnoj gleđi osobe kako bi odredili njen pol. U ovoj analizi je otkriven gen AMELX na X-hromozomu, koji doprinosi razvoju zubne gleđi, dok gen AMELY na Y-hromozomu nije pronađen. Ovaj nalaz ukazuje na to da je osoba imala dva X-hromozoma i da je najverovatnije bila žena.
To je važno, kako su stručnjaci napomenuli, jer pokazuje samo biološku identifikaciju pola, a ne nužno identitet ili preferenciju. Boreato je dodala kako istorijski izvori ukazuju na to da su žene uključene u ekstremni asketizam, često se podvrgavajući strožim praktikama u poređenju s muškarcima, pokoravajući svoja telesna čula kroz molitvu, post i meditaciju.
Ovi lanci, koji su se našli u grobnici, predstavljaju jedan od najekstremnijih oblika asketske prakse, a imali su za cilj držanje tela i duha pod kontrolom. Boreato objašnjava kako su, ograničavanjem telesnih pokreta, asketi ostavljali prostora da njihov um i srce budu u potpunosti posvećeni Bogu.
Ovo otkriće takođe postavlja pitanja o kulturnim i verskim praksama tog vremena, ukazujući na ekstremne mere koje su pojedinci preuzimali kako bi ostvarili duhovni cilj. Naravno, postavlja se i pitanje o tome kako se društvo odnosilo prema ženama koje su praktikovale ovakve oblike asketizma.
Na kraju, ova otkrića podsećaju na složenost ljudskih života u prošlosti, posebno kada je u pitanju njihova religijska i duhovna uverenja. Istraživanja o asketskim praksama, kao i o ulozi žena u tim praksama, nastaviće da fasciniraju naučnike i širu javnost, nudeći uvid u to kako su ljudi kroz vekove interpretirali svoje duhovne i telesne identitete.
