U aprilu 1941. godine, tokom ratnih sukoba, Jugoslovenska vojska je srušila most Kralja Aleksandra, koji je predstavljao jedinu vezu Beograda sa Sremom, dok je Železnički most ostao jedini prolaz. Srbija je tada podlegla direktnoj okupaciji nacističke Nemačke, a Nezavisna Država Hrvatska formirana je desetog aprila 1941, protezala se do leve obale reke Save.
Kako bi olakšali prevoz svojih trupa, okupatori su 1942. godine postavili čelični most firme Krupp, planiran da premosti reku Tisu. Iako su tehnički podaci mosta poznati, Beograđani su ga doživljavali sa strahom. Most je služio i vojnim i civilnim potrebama, ali većina prevoženih ljudi je odlazila ka strašnim logorima, poput Starog Sajmišta, i nikad se vraćala.
Beograđani su posmatrali kako puni kamioni voze civile, žene, decu, starce, direktno u ruke ustaša. U tim kamionima često su se nalazili i zatvoreni kamioneti puni Jevreja, kojima je bio ubačen Ciklon B, otrov koji je bio aktiviran. Hiljade nevinih ljudi je prebačeno tim mostom na stratišta, a poslednje što su mogli da vide bila je lepa Sava. Neki su u vodi umirali od bolesti, a rečni strujovi su donosili leševe poklanih civila.
U nekoliko navrata, gomile leševa su bile toliko velike da su nemci morali da miniraju stubove mosta kako bi ih oslobodili. Ovaj most straha zvao se Nemački ili Okupatorski most. Kada su se povlačili 20. oktobra 1944, Nemci su most minirali, a jedan hrabri učitelj Zarić prekinuo je vezu detonatora. Ipak, tačna istina o deminiranju biće zaboravljena u arhivama.
Nakon rata, novi most je sagrađen koristeći delove starog, što se može videti i danas. U ovom kontekstu, Nemački most dobio je naziv Stari most. Iako je funkcionisao, saobraćaj u Beogradu se povećavao, a stručnjaci su sedamdesetih godina planirali da na most postave tramvajska šina, što je uzrokovalo potapanje kolovoza.
Vozači su se sećali avantura prelaska tog mosta, jer je saobraćaj postajao sve opasniji. Na kraju, naši sugrađani dočekali su gradnju novog, modernog mosta sa više kolovoznih traka, tramvajskim prugama među njima i pešačkim i biciklističkim stazama, uz adekvatan pristup sa obe strane.
Međutim, u trenutku demontaže Starog mosta, Beograd je bio svedok nasilnih protesta. Opozicija je stala u odbranu Starog mosta, smatrajući ga simbolom Beograda, dok su neki građani bili protiv trenutne vlasti, a drugi su jednostavno imali osećaj za istoriju. Izgledalo je kao da su mržnja prema vlastima i ljubav prema Beogradu isprepleteni na način koji je zbunjivao mnoge.
Projekat novog mosta, zamišljen da posluži svim Beograđanima, postao je predmet sukoba, utoliko pre što će novi most biti završetka 2026. godine. Dok će novi most biti izvor radosti, mržnja će i dalje ostati prisutna među njegovim protivnicima, koji će se verovatno prebaciti na nova gradilišta.
U ovom kontekstu, promene u vezi sa mostovima u Beogradu ne predstavljaju samo urbane transformacije, već su i odraz političke klimatske situacije, društvenih tenzija i kolektivnog pamćenja koje i dalje oblikuje identitet grada. Mostovi, kao važni simboli, postavljaju pitanja o tome kako se sećamo prošlosti i kako gradimo budućnost, istovremeno izazivajući emotivne reakcije i otpor prema promenama koje oblikuju naš svakodnevni život.
