Politička situacija u Republici Srpskoj postaje sve složenija, a analitičari ističu da je fokus često na ličnosti Milorada Dodika, predsednika RS, dok su ostali politički akteri manje uočljivi i često se čini da su u njegovoj sjeni. Politički analitičar Željko Avramović je ukazao na ovu dinamiku u svom autorskom tekstu na portalu Banjaluka.net, ističući kako su mediji u Sarajevu često više zainteresovani za Dodika nego za druge političare u regionu.
Prema Avramoviću, postavlja se pitanje da li Bošnjaci, nakon Alije Izetbegovića, imaju pravog lidera. Naime, on smatra da trenutni Bošnjaci nemaju osobu koja bi mogla da se poredi sa Izetbegovićem, a da njihovi lideri, poput Neka, Dine, Edina i Denisa, često biraju da se ne obraćaju direktno Dodiku, već traže svoje sagovornike među političarima poput Draška, Brane, Vukana i ostalih. Avramović to objašnjava kao prirodnu sklonost da slični ljudi razgovaraju međusobno, posebno u situaciji kada nijedna strana nema čvrsto uporište u svojim zajednicama.
Ovaj fenomen može se posmatrati kao oblik političkog „ogledala“ gde se uzajamno razumevanje i zajednički interesi nalaze među ekipama koje su, čini se, izgubile direktnu vezu sa svojim narodima. Komunikacija između ovih političkih figura ne doprinosi stvaranju stvarnog političkog dijaloga, već se čini kao igra u kojoj svi jedni druge vrte u krug.
Avramović dalje ukazuje na to da su ovi razgovori često kontraproduktivni i ne mogu doneti pravu promenu ili napredak za ljude koje ovi političari predstavljaju. Umesto da se suoče sa stvarnim problemima sa kojima se suočavaju građani Republike Srpske i šire, lideri često biraju da se fokusiraju na unutrašnju politiku i međusobne odnose, zanemarujući potrebe zajednica.
Milorad Dodik, kao dominantna ličnost, preuzima većinu pažnje, dok se ostali smatraju drugorazrednim igračima koji pokušavaju da se dodvore ili nađu svoje mesto u političkoj areni. Na taj način, Dodik ostaje centralna figura, a ostali pokušavaju da se brzo prilagode ili se uključe u njegovu igru.
Jedna od ključnih tema u Avramovićevom tekstu jeste pitanje legitimiteta. On ukazuje da, bez obzira na sve, želja za razgovorom između političara koji se vidi kao „sličan“ nije samo očigledna, već i legitimna. U situacijama kada politička stvarnost postane sve teža, postavlja se pitanje kako i na koji način bi trebalo razvijati političke odnose koji zapravo mogu koristiti zajednici.
Nablažavajući analizu stanja, Avramović se osvrće na „ringišpil“ u kojem se događa stalna vrtnja ideja i komunikacija bez pravog proboja ka suštinskim pitanjima. Ovaj pristup može biti odraz trenutnog stanja u regionu, gde mesečeve politike i lični interesi često prevladavaju nad potrebama naroda.
Na kraju, važno je napomenuti da politika ne sme postati igra u kojoj je glavni cilj međusobna interakcija bez odgovornosti prema biračkom telu. Avramović poziva na jasnije razumevanje političkih dinamika i potrebu za dijalogom koji bi podržao realne promene, umesto da se oslanja na prethodne normative i prakse koje ne donose nikakvo poboljšanje.
Osnovna poruka je jasna: održavanje konstruktivnog dijaloga i istinskog vođstva ne sme biti zaboravljeno u politici Republike Srpske, a lideri bi trebali da rade na jačanju svojih veza sa zajednicama kako bi ponovno uspostavili poverenje i legitimitet u svojim redovima. U suprotnom, svi akteri će se nastaviti vrteti u začaranom krugu bez izlaza.
