Bio je jedan od najvećih modernih srpskih pesnika i dramskih pisaca

Aleksandra Popović avatar

Ljubomir Simović, jedan od najznačajnijih savremenih srpskih pesnika i dramskih pisaca, preminuo je noćas u Beogradu u 90. godini života, što je potvrdila izdavačka kuća Arhipelag. Rođen je 2. decembra 1935. godine u Užicu, gde je završio osnovnu i srednju školu, a potom diplomirao na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na grupi za istoriju jugoslovenske književnosti i srpskohrvatski jezik. Njegovo obrazovanje i rani radni vek bili su obeleženi angažmanom kao urednik i odgovorni urednik studentskog književnog časopisa „Vidici“.

Tokom svoje bogate karijere, Ljubomir Simović je ostavio dubok trag na srpskoj književnoj sceni. Njegovo literarno stvaralaštvo obuhvata bogat opus poezije i drama, sa preko deset pesničkih zbirki, među kojima su značajnije „Slovenske elegije“ (1958), „Veseli grobovi“ (1961), „Poslednja zemlja“ (1964) i „Planeta Dunav“ (2009). Izbori iz njegovog pesništva objavljeni su u brojnim knjigama, kao što su „Izabrane pesme“ (1980) i „Sabrane pesme I–II“ (1999), što svedoči o njegovoj dugotrajnoj posvećenosti poeziji.

U oblasti drame, Simović je napisao više značajnih dela, uključujući „Hasanaginicu“, „Čudo u Šarganu“, „Putujuće pozorište Šopalović“ i „Boj na Kosovu“. Njegove drame su izvođene na brojnim scenama u Srbiji, ali i van nje, čime je doprineo afirmaciji srpske dramske književnosti.

Osim poezije i drame, Ljubomir Simović je bio plodan esejista. Njegovi eseji o srpskim pesnicima i dramskim piscima sabrani su u knjizi „Duplo dno“, koja je doživela više izdanja. Takođe, objavio je knjigu „Čitanje slika“ (2023), u kojoj se bavi likovnim umetnicima. Simović je takođe upustio u pisanje proze, kao što su roman „Užice sa vranama“ (1995) i dnevnik snova „Snevnik“ (1998).

Njegov književni rad nije se ograničavao samo na poeziju i dramu, već je obuhvatao i angažovane eseje o aktuelnim društvenim, kulturnim i političkim temama. Knjige poput „Kovačnica na Čakovini“ (1990), „Galop na puževima“ (1994) i „Titranik“ u akvarijumu (2013) svedoče o Simovićevoj sposobnosti da kritički promisli o vremenu i prostoru u kojem živi.

Značajan deo njegovog dela čini i serija savremenih proznih knjiga koje uzimaju u obzir stanje društva i kulturne vrednosti. Od 27. oktobra 1994. godine, bio je redovni član Srpske akademije nauka i umetnosti, što je još jedan dokaz njegovog visokog statusa u srpskoj književnosti. Njegova izvanredna karijera bila je nagrađivana najvažnijim književnim priznanjem za poeziju, dramu i esejistiku.

Uoči svoje smrti, Ljubomir Simović je radio na knjizi pesama „Riba sa dva repa“. Iako je ova knjiga bila završena, pesnik je imao želju da nastavi sa radom na njoj, što oslikava njegovu posvećenost umetnosti. Ova zbirka pesama će biti objavljena u izdanju Arhipelaga kao još jedan simbol njegovog literarnog trajanja i opominjanje na to da pesnici nikada ne umiru, već žive kroz svoja dela.

Ljubomir Simović je ostavio neizbrisiv trag u srpskoj kulturi. Njegova poezija i drama biće inspiracija budućim generacijama, a njegovo shvatanje umetnosti vodiće nas ka dubljim promišljanjima o ljudskoj prirodi i društvenim vrednostima. Arhipelag, kao izdavačka kuća, zahvaljuje Simoviću za njegovu podršku i razumevanje, kao i za pažljivo čitanje njihovih knjiga. Njegovo delo ostaje svetionik u savremenoj srpskoj književnosti, pozivajući nas da se osvrnemo na ono što je bilo, a i da se okrenemo budućnosti sa nadom da umetnost nikada ne umire.

Aleksandra Popović avatar